srijeda, 28. ožujka 2012.

Sotonin sin


Sotonin sin (The Son of Satan) je moj diplomski rad na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Radi se o 2D klasičnoj animaciji u trajanju od 9minuta i 50 sekundi. Radio sam ga (gotovo sam) dvije godine u koprodukciji s Zagreb filmom. Glazbu je odradila kompozitorica Bianca Ban s kojom sam također surađivao na prethodnom filmu ´Kolinje´ koji je ostvario zapaženi uspjeh na nekoliko festivala u Hr i inozemstvu. 

Na Festivalu hrvatskog animiranog filma u Kinu Europa, u Zagrebu, sam osvojio nagradu publike. Baš kao i s prethodnim filmom.

film možete pogledati ovdje:

nedjelja, 25. ožujka 2012.

StripOs 7 cover =)

Evo i covera za konačni StripOs br.7 povodom 24satnog crtanja stripa u Osijeku! Više o samom broju vjerojatno u sljedećem postu...


Alternativna verzija:


četvrtak, 1. ožujka 2012.

Izložba ´Kvadrat i faza´


Pozdrav!
Ovo je blog na kojemu ću prezentirati svoj rad i projekte u izradi. Za početak će služiti kao nadopuna moje web stranice koja još uvijek nema opciju za komentare. Stoga, svatko tko poželi komentirati moj rad to može učiniti ovdje :)
U prvom postu ću predstaviti svoju izložbu ´Kvadrat i faza´ čije se otvorenje održalo 28.2.2012. u prostorijama Galerija Kazamat u Osijeku.
Izložio sam svoja dva animirana filma Kolinje(2010.) i Sotoninog sina(2012.), te svoje stripove koji se objavljuju u Magazinu StripOs.
U nastavku posta možete pročitati tekst za katalog izložbe kojega je napisao moj dragi srednjoškolski lega Miran Blažek, akademski slikar i predavač na Likovnoj Akademiji u Osijeku.
Rad Marka Dješke predstavlja jednu cijelu generaciju u kojoj je i sam odrastao, ali gdje se humor i društvena satira nisu zrcalili kao nešto samorazumljivo. Stara je već priča da se naše socijalno biće formira kroz medijsku sliku kojom i sam autor nastavlja komunicirati kroz animirani film i strip, filtrirajući sve ono što ga mori, a medijska slika ne pruža. Strip zapravo jest naličje same medijske slike koja ga je i formirala pri čemu se autor ne služi već provjerenim sadržajima i izmišljenim svjetovima.
           Naprotiv, on medijski svijet kojeg konzumira doživljava kao izmišljen te ga i kao takvog prikazuje. Kao i mnogi, Marko Dješka kroz  medijsku poplavu pokušava pronaći temelje za zdrav humor čime ujedno vodi autobiografsku satiru pretvarajući je u sam rad. Njegovi stripovi nisu zatvoreni svijet za sebe, niti su nastali prvim potezima olovke na papiru, one su prije svega dio njegove osobne sociološke priče.
           Autor uspješno pretvara svoj vlastiti strip u sadržaj i briše granicu između dva svijeta; onog imaginarnog kao i onog stvarnog. Zbog toga čitatatelja ostavlja u nedoumici; pretvara li vlastito iskustvo u strip ili zbog stripa kreće u svoje stvarne podvige.
          Generacija Marka Dješke stasala je u vrijeme kada je društvena satira, koja artikulira akutne probleme i nedostatak humora u društvu, bila svojevrstan underground. Ta generacija, odrasla na inozemnim medijskim proizvodima bila je osjetljiva na svaku inačicu i kopiju od strane domaćih medija. Sam autor kao i mnogi, prepoznaje tada u "Večernjoj školi" Željka Pervana nešto autentično i podražajno, ali nadasve inovativno. Za mnoge je jedan neprimjetan događaj označio  kraj onoga što je ta cijela generacija gajila prema do tada neviđenom satiričnom humoru, koji je prema autoru oskvrnjen  prelaskom  Željka Pervana  u drugu medijsku kuću. Time se izgubila britkost kritike kao i iskrenost crnog humora što autor gotovo filozofski promišlja i osjeća, a Pervana podvrgava kritici  putem vlastitog medija, stripa. Kroz očigledan nedostatak materijala i besciljno reproduciranje starih sadržaja ostala je samo prazna forma. To više nije bio materijal za tu generaciju. 

            Autorov odgovor na nastalu situaciju postaje vlastiti pokušaj definiranja i tumačenja situacije. On se ne miri time da dio njegovog habitusa bude samo proizvod te nastavlja priču dalje. Direktnim djelovanjem konstantno produbljuje priču koja za njega nije gotova i svoj strip stavlja u službu kronike medijskog naličja.
          Crtež mu je svjež, lagan ali i oštar, pretvarajući sadržaj u shizofrenu igru gdje se stvara osjećaj da su svaka logika i zdrav razum napušteni. Čitatelj vrlo brzo ostaje u nevjerici spoznajom da strip nije samo plod njegove mašte već u njezinoj službi, jer mašta postaje ključan element u doradi njegovih životnih situacija. Za Marka Dješku bez zadrške možemo reći da živi svoj strip.
          Konstantnim dijalogom sa medijskim svijetom, poniranjem u samu smisao, koji mu je jednim činom oduzeo povjerenje, postavlja pitanje cjelokupnog odrastanja uz televiziju. Umjesto jednostranog projiciranja sadržaja, on njeguje dijalog sa svojim unutarnjim, jednostavnim, ali vrlo moćnim pitanjem; "Zašto?".
Taj dijalog s nikada razjašnjenim odgovorima dodatno oplemenjuje i animiranim filmom koji kao i strip koristi u tradicionalnom obliku, a jednostavnim i maštovitim crtežom stvara emotivno nabijen sadržaj. Njegova animacija se čini kao povratak u ranu bezbrižnu dob kada je animirani film bio u službi zabave. No, u ovom slučaju bezbrižnost je nestala, a u animaciji pronalazimo strah i jezu koju autor vješto spaja sa dozom crnog humora.
             Za njega, mnoge stvari koje se prihvaćaju zdravo za gotovo nemaju smisla, međutim on ih pretače u smislene priče pristupačne svima.
Mahnita potjera i shizofrena paranoja prvog filma, te osjetljiva, uvrnuta, ali dirljiva priča drugog, govore o rezultatima ljudske intervencije na ambijent nevinog odrastanja. Autor nam daje svojevrsnu povratnu informaciju tih procesa, te sa svoja dva filma svjedoči o generaciji koja ostaje zbunjena i ne prihvaća jednostavne i površne odgovore; "Zato".
-Miran Blažek